Blog
Utjecaj izumiranja životinja na duhovni razvoj čovjeka
Preuzeto sa stranice Društva za osvoboditev živali in njihove pravice.
Autorica: Neja Meta Rojc
Časopis za oslobođenje životinja, svezak 23, broj 50, str. 17-19.
Stara arapska poslovica kaže: "Ne možeš ubrati cvijet, a da ne poremetiš zvijezdu." Ili efekt leptira u teoriji kaosa, koji objašnjava kako mala promjena može imati velike i nepredvidive posljedice: "Lepet krila leptira u Brazilu pokreće tornado u Teksasu." Događaji su međusobno povezani na mnogo složeniji način nego što možemo zamisliti.
Oni od vas koji su ikada nekoga duboko voljeli i izgubili ga upoznali su se s vakuumskom tišinom koja ostaje nakon smrti. Osjećamo je u svojim srcima kao šuplju tišinu praznine, kao prazan prostor koji nitko drugi ne može zamijeniti. Ako smo duboko voljeli, osjećamo je; ako nismo voljeli tako duboko, ne osjećamo ovu vakuumsku tišinu, što ne znači da ona ne postoji. Jedna osoba ispunila je prostor na jedinstven način svojim postojanjem, svakim pokretom, svakim udahom, mišlju, energijom i emocijom, a iza nje je praznina koja se čini kao da je svijet stao.
ŠTO SE DOGAĐA KADA CIJELA VRSTA UMRE?
Svaka vrsta u mreži života utka specifične duhovne kvalitete u postojanje. To djeluje kao matrica kroz koju sva druga bića imaju pristup tim specifičnim duhovnim iskustvima. Kada je vrsta oslabljena, niti života se prorjeđuju; kada vrsta izumre, one se zauvijek prekidaju, potresajući cijelo postojanje. Praznina koju ostavlja vrsta koja je zauvijek nestala nezamisliva je. Ovaj vakuum rezonira cijelim svemirom i dotiče sve nas, čak i ako toga još nismo svjesni. Određena duhovna iskustva, na kojima se mogu temeljiti drevne duhovne prakse, više nisu dostupna u trenutku kada životinja koja je bila nositelj tih specifičnih duhovnih kvaliteta izumre. Najviši oblik duhovnosti snažno je vezan za materiju, odavde akumulira svoje magnetsko polje, koje se širi u svemir. Svi oblici života, sa svojim specifičnim i ponekad vrlo neobičnim fiziološkim sustavima i načinom života, održavaju određene kodove duhovnih kvaliteta svakom sekundom svoje inkarnacije. Jednostavno rečeno, svaka vrsta ovog stvorenja važan je dio neuronskih krugova kojima Zemlja misli, a posljedično i mi.
Od najmanjih kukaca do divova oceana. Osjećamo da smo duboko isprepleteni sa svim životom, ali daleko smo od razumijevanja kako smo isprepleteni i kako to utječe na nas. Istina je da su ljudi vrsta s najrazvijenijim intelektom, ali nismo inteligentni, inače ne bismo uništili svoj jedini dom na planetu Zemlji, rekla je Jane Goodall u jednom od svojih posljednjih intervjua. Misleći da smo kruna stvaranja, nismo obraćali pažnju na činjenicu da kruna ne visi sama u zraku, već je nosi Život, u kojem su ujedinjena sva bića i svi elementi našeg svijeta. Danas smo na točki u kojoj neki šokirano primjećuju, dok mnogi zatvaraju oči pred činjenicom da smo temeljito izgrizli svoje postojanje i da kruna strmo puže prema dolje.
Mi smo vrlo mlada vrsta u evoluciji životnih oblika. U shemi gdje je razvoj života na ovom planetu sažet u razdoblje od jedne godine, ljudsko postojanje počinje tek nekoliko minuta prije ponoći, posljednjeg dana u godini. To što možemo živjeti u tijelima, da krv teče, da organi funkcioniraju, da vidimo, čujemo, krećemo se i dodirujemo, osjećamo i mislimo, sve je to milijunima godina razvijalo od strane životinja prije nas. Naša duša sastoji se od njihovih arhetipova. Od njih smo 'naslijedili' sposobnost da uopće postojimo u svojim tijelima. To ne znači da smo vrhunac svih oblika, najrazvijenije biće. Mi smo samo jedni od njih, a životinje imaju svoj vlastiti razvoj koji još uvijek traje, pri čemu mnoge od njih imaju milijune godina prednosti nad nama. Toliko smo opsjednuti antropocentričnim razvojem (čitaj tehnološkim) da ni ne razmišljamo o tome što je to što druga bića razvijaju, koje kvalitete imaju. Biolog i etolog Frans De Waal napisao je knjigu s vrlo značajnim pitanjem: Jesmo li dovoljno pametni da znamo koliko su životinje pametne?
Kruna stvaranja kojom sebe smatramo, u evolucijskoj priči Zemlje, najsličnija je raku koji uništava život o kojem ovisi. Bioraznolikost od početka 20. stoljeća, kada dnevno izumire 200-300 životinjskih vrsta, događa se barem tisuću puta brže od prethodnih izumiranja koja su istražena. Šesto masovno izumiranje u potpunosti je rezultat antropogenih promjena, odnosno izravnog djelovanja ljudi. I dok se možda još uvijek egoistično zasljepljujemo pred pričom o preživljavanju najsposobnijih, kada možda čak branimo svoju hitnu potrebu za udobnošću, negdje duboko u nama vrišti zastrašujuća praznina. Izumiranje vrsta nije samo ekološka kriza, već i duhovna.
NEOBJAŠNJIVE BOLESTI
Nije čudno da kao vrsta nikada nismo bili u većoj mentalnoj nevolji, dok živimo u eri najveće udobnosti, kada ne moramo tražiti hranu, boriti se za opstanak, možemo se prepustiti užitku i razonodi, svijet nam je gotovo na dohvat ruke, izletima, putovanjima i svim informacijama. Religijske dogme padaju, a s njima i mentalna ograničenja. Izvana, odavno više nismo u fazi preživljavanja, već jednostavno u razvoju punoće života, u prostoru gdje možemo neograničeno istraživati što bi osoba mogla biti. A opet, nikada nismo bili tjeskobniji. Mentalni poremećaji postali su norma, depresija, anksioznost, poremećaji pažnje, sumanjeni poremećaji, kronični umor, posttraumatski poremećaji, egzistencijalne krize, razne ovisnosti, neobjašnjive, neizlječive bolesti... Gotovo da nema osobe koja se ne bi suočila barem s jednim od njih. Možemo li reći da su svi ti poremećaji posljedice modernog načina života? Bi li moderni čovjek živio tako otuđeno da nije brutalno prekinuo svoju vezu s prirodom prije generacija? Uvjeren sam da smo oduvijek podsvjesno znali da smo ovisni o životinjama, da je naš evolucijski razvoj usko isprepleten s njima. Totemizam, animizam i sve ostale šamanske prakse autohtonih naroda nisu u to sumnjali. I tu počinje pogrešno tumačenje da konzumiranjem životinjskih tijela dobivamo njihove moći. Što je samo povećalo našu prazninu, koja je u našem vremenu dosegla svoj najčišći ekstrem.
Bolnu unutarnju prazninu ne možemo ispuniti leševima, evolucija razvoja ne ide na način da jedno ide na štetu drugoga, već putem međusobnog ispreplitanja i suradnje. A budući da nas leševi nisu hranili, upali smo u opsesivni materijalizam kako bismo prikrili ovu tešku nevolju praznine koja zjapi u nama na sve moguće načine. Danas izumiremo kao vrsta zbog pothranjenosti hranom za dušu.
KRONIČNI UMOR
Kronični umor može biti posljedica pada vitalnosti u samoj mreži života. Kada se u njoj pojave sve veće praznine zbog izumiranja životinjskih i biljnih vrsta, to utječe na sve, ali još više na one ljude koji su duhovno više povezani s tim vrstama i stoga više ovisni o ovom dijelu mreže. Svi imamo dublje ispreplitanje s određenim vrstama, a kada se one bore za svoj opstanak, i mi jedva preživljavamo.
Oni od vas koji pate od kroničnog umora, razmislite s kojim ste vapajima posljednjih članova svoje vrste povezani. S kim se zajedno gasite? Možda će vam pomoći umoru ako im postavite oltar, uključite njihove simbole u umjetnost, ispričate priče o njihovim arhetipovima, mitovima... Možda se na taj način može malo zakrpati pukotina u mreži života, možda čak možete pomoći vrsti s tim?
Imam još jednu teoriju za vas o sve češćim poremećajima: ADD i ADHD mogu biti posljedica izumiranja vrlo malog stvorenja. Kukci su odgovorni za razvoj živčanog sustava i neuronskih veza u evolucijskom razvoju. Pomislite na vretenca, s njegovom izvanrednom sposobnošću brzog leta u svim smjerovima, gore, dolje, naprijed, natrag, lijevo, desno, leteći na mjestu... Pomislite na rastreseni um. Kod poremećaja pažnje, moždani krugovi odgovorni za emocionalnu samoregulaciju i kontrolu pažnje ne razvijaju se u djetinjstvu.
Pomislite na vretenca, koji većinu svog života provodi pod vodom, u dubinama koje simbolično izjednačavamo s emocionalnim svijetom. Zatim se transformira u svjetleće stvorenje koje leti iz vode u nebo, što izjednačavamo sa simbolikom uma. Možda moždani krugovi sve djece rođene u naše vrijeme neće biti sposobni razviti emocionalnu samoregulaciju ako više ne postoji stvorenje na svijetu koje svoju izvanrednu sposobnost letenja (brzi um) usidrava s dugim razdobljem prethodnog života u vodi (element emocija)?
VILIN KONJIC
Molim vas, razmislite na trenutak o vretenu, prvom stvorenju koje je letjelo, toliko savršenom da nije promijenilo oblik gotovo 300 milijuna godina. To je živi fosil koji je živio mnogo prije dinosaura, u vrijeme kada je Sjeverna Amerika još bila spojena s Euroazijom, u vrijeme prije nego što su procvjetali prvi cvjetovi, stvorenje koje nije uništeno masovnim izumiranjem koje je izbrisalo dinosaure i 75% drugih vrsta prije 66 milijuna godina. Stvorenje koje je preživjelo šest ledenih doba, ali sada izumire zbog nas. Uništavanjem močvara u kojima provode djetinjstvo, nestaju s našeg planeta. Vode, pune metala i pesticida, guše njihov DNK. I očito i naš.
Jedina misao koja mi prolazi kroz glavu kada se pitam zašto je ova beskonačna inteligencija Zemlje dopustila jednoj vrsti da se uzdigne tako visoko iznad svih ostalih jest da nam je povjerena božanska odgovornost prema svim ostalim bićima. Kao čuvari životinja i Života, dobili smo ogromnu priliku za učenje duše, da prodremo do same srži Misterija i Svetosti. Što bi Zemlja mogla naučiti o sebi uz pomoć našeg intelekta i neizmjerne kreativnosti! Zamišljam da je ova prilika vrijedila rizika.
Ali bez obzira na to, u ovim teškim vremenima i u ovom kolektivno slomljenom svijetu, postoje mnogi tihi junaci i junakinje koji možda ni ne shvaćaju da su heroji. Oni koji imaju hrabrosti biti ranjivi, oni koji drže svijet na okupu ljubavnom pažnjom i svakodnevnim načinom života. Oni koji znaju da što su srca iskrenija, to postaju inteligentniji. Vaša imena možda nisu poznata, ali znajte da je u tapiseriji trenutnih previranja vaša ljubav od najveće važnosti.
"Ne možete ubrati cvijet, a da ne poremetite zvijezdu." I možda čak i otkucaj voljenog srca može, nelinearno, nekad i negdje, uzrokovati veliku promjenu u svijetu...
Autorica: Neja Meta Rojc
Časopis za oslobođenje životinja, svezak 23, broj 50, str. 17-19.
